MonCh

  Želim da nešto napišem o njemu, ali nikako da nađem prave riječi. Sve riječi su male, nedovoljno velike da opišu tog čovjeka. Njega. Mog. Valjda kad je prava ljubav u pitanju onda ostaješ bez riječi i miriš se sa tim da je nemoguće opisati osjećanja koja te obore sa nogu kad god čuješ njegovo ime. 

Daleko mi je, nikad dalje iako od samog početka se borimo sa tom daljinom. Na kraj svijeta, Australija. Prokleta da je. I ona i svaka daljina koja me dijeli od njega. Svaki naš novi rastanak boli više nego onaj prethodni, možda to tako mora po neko ljubavnom protokolu. Svaki novi odlazak oduzme dio mene. Samo sa njim sam prava ja. Pokušavam izvući iz sebe neke riječi i ispričati priču o nama, ali nikako ne uspjevam. Koliko me nervira što gubim riječi kad je on u pitanju, ja pričalica, toliko  me i oduševljava sto je učinio to da ja ostanem bez teksta kad me pitaju za njega. Ne znam da ga pričam, ali znam da ga osjećam. Da ga volim do srži, do kraja svijeta. Do svih daljina, mora kojima plovi, do beskraja. To mi ide od ruke. To znam kao niko. To je umijeće koje nikad neću izgubiti ili zaboraviti. I dalje ću bivati sve ponosnija i srećnija jer sam jedna od onih žena koja pored sebe ima muškarca o kakvom je sanjala. To je, svakako, jedna od najvažnijih stvari u životu. Na spisku uspjeha i moranja, kao i ispunjenja snova u životu stavka MUŠKARAC IZ SNOVA u mom slučaju je prekrižena, ispunjena, imam ga!

Pokušala sam opisati sve što jesmo, ali je ovo bio još jedan bezuspješan pokušaj. Sve dok pokušavam, znači da ga volim. Onda ću poželjeti sebi, ne da nekad konačno uspijem reći ono neizrečeno već da pokušavam to, a da nikad ne uspijem. Neka to bude jasan je znak da ljubav još traje. A sebi tu ljubav želim do kraja života.